Univerzum uma, 4- D samopoimanje i 4- D samomobilizacija. Pokret počinje u univezumu umnoga u meni, ne u mojim mišićima. Umijeće pokreta i njegov kreativni izraz. Umjeće pokreta je sposobnost pretvaranja obične svakodnevne motorike u njegov svrsishodniji i ljepši vidljivi oblik. Slijedaći dinamiku zlaćane spirale, mi moramo pokretu odrediti namjenu koja mu onda određuje i smjer.

To je jedan od apsurda koji Vas prisiljava na razmišljanje o njemu da bi se probudili iz začaranosti migrenine snage. To nije trodimenzionalni geometrijski prostor,to je četverodimenzionalni zamak, otok mira u uzburkanom oceanu vašega života. Imati prijateljicu i pacijenticu u kineziterapeutu sjedinjuje osjećaja zadovoljstva i velike odgovornosti, širi granice djelovanja, ali sputava kritičnost.

O salutogenezi, univerzumu uma i ljudima. Kada umre čovjek poremeti se harmonija univerzuma. Ljudska bića su nenadomjestiva i kroz to se razlikuju od aparata. Je teorija o postajanju i održanju zdravlja.

Svijet pojava i stvari je svijet riječi iz kojih nastaju naše misli o stvarima i pojavama. Za nešto nedovoljno definirano, nešto nedovoljno jasno, nešto jako lijepo ili ružno upotrebljavamo metafore, jezični mikrokosmos koji nam omogućava diferencirano izražavanje najsuptilnijih osjećaja. Čestim upotrebljavanjem jedne metafore, ona postaje simbolom kojim se možemo dalje sporazumjevati. Stajala je tužna u mirisnom dućanu. Amor njeno srce davnim m.

Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti. Zamišljam da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Pokretom do zvijezda i manu propria kineziterapija. Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično. Skelet i manu propria kineziterapija. Per aspera ad astra, trnovitim putem koračamo ka zvjezdama. Je li to boja ljubav? Ljubav je bezbojna kao svjetlost, nevidljiva a njome osvjetljavamo puteve zbilje, šapnuo si. Zakoračili smo u bujicu velike.

Univerzum umnoga u nama, pokret, disanje i smijeh. Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan. Smijeh, ta tajnovita vatra našeg postojanja. Sjetih se osmijeha na licu inače mračnog Heraklita, filozofa koji se nikada nije smijao i njegove tvrdnje da je sve u nama i oko nas izraslo iz vatre, iz plamenih jezika u kojima se iskri istina trenutka, uvijek promjenjivi, uvijek novi bljesak duše, treperava tajna koja u nama budi znatiželju i čuđenje. U dubini srca, vidim oc.

Uđi u univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u sebi i zaustavi se u trenutku u kojem se skupila tvoja prošlost i tvoja sadašnjost, u istom trenutku u kojem ti sanjaš budućnost. Melodiju iz Le Jardin De Mélodies.